Modeli za procjenu finansijske nesigurnosti/bankrota

Modeli kreditnog skoringa, odnosno ocjene kreditnog boniteta za ocjenu rizika naplate sredstava po osnovu datih kredita, kupljenih obveznica i drugih potraživanja prve su razvijale finansijske institucije i drugi kreditori prije 150 godina u SAD. Rani modeli su se zasnivali na kvalitativnoj procjeni varijabli kao što su industrijski segment, lične garancije, koleteral, iskustvo menadžmenta i druge. Ovi modeli su vrlo brzo u prvoj polovini dvadesetog vijeka zamijenjeni modelima koji se zasnivaju na univarijantnim racijima i drugim podacima iz finansijskih izvještaja. Počeci formalnog rejtinga od strane agencija desili su se sa nastankom Moody´sa kojeg je uskoro slijedio i Standard&Poor´s (1916).

Prvi autori koji su se bavili istraživanjem finansijskih rizika u preduzeću bili su Fitz Patrick (1932), Beaver (1966), Deakin (1972), Edmister (1972), i Garcia, Calvo & Arcues (1997). Wiliam H. Beaver (1966) je razvio statistički model za predviđanje finansijskih problema na osnovu finansijskih izvještaja kompanija korišćenjem tehnika analize podataka jedne varijable (univariate tehnika). On je zaključio da analiza korišćenjem finansijskih racija može biti korisna u predviđanju poslovnog uspjeha ili neuspjeha, solventnosti ili nesolventnosti, odnosno bankrota kompanije.

Nakon Beavera (1966), Altman (1968) je učinio značajan napredak u razvoju modela za predviđanje nesolventnosti. Altman je razvio statistički model za predviđanje vjerovatnoće bankrota kompanija korišćenjem multivarijantnog kreditnog skoring modela koji kombinuje podatke iz finansijskih izvještaja sa tržišnim podacima. Nakon Altmana, različiti autori su razvijali modele prilagođene za tržišta svojih zemalja, uzimajući u osnovi različita racia uglavnom iz finansijskih izvještaja. Tako je Zmijevski razvio model za predviđanje bankrota 1984. godine koji uključuje pokazatelje uspješnosti, zaduženost i likvidnosti privredna društva. Ovaj model razvijen je na podacima koji su dobijeni analizom 800 privrednih društava koja nisu bankrotirala i 40 društava čije je poslovanje završilo stečajem. Springate je 1978. godine je razvio model po uzoru na Altmanov, ali prilagođen kanadskim tržišnim uslovima.

Analizom uzorka od 40 privredna društva izabrano je 19 finansijskih pokazatelja koji omogućuju razlikovanje “zdravih” privredna društva od onih kojima prijeti bankrot. Pri izradi modela Fulmer je koristio 40 finansijskih pokazatelja na uzroku od 60 društava – 30 uspješnih i 30 čije poslovanje je završilo bankrotom (prosječna vrijednost imovine iznosila je 455.000 američkih dolara). Model procjenjuje vjerovatnoću odlaska u bankrot u roku godine dana sa 98% sigurnošću, te odlazak u bankrot u periodu dužem od godine sa 81% sigurnošću.

U svrhu analize ispitivanja uticaja efekata pandemije virusa korona na insolventnost preduzeća u Republici Srpskoj, primijenili smo Altmanov Z” – score model. Testirali smo testirali 110 preduzeća u periodu od 2017. godine do 2020. godine. Smatramo da je Altmanov Z” – score model najrelevantiji i najefikasniji model za ocjenu finansijske nesigurnosti, odnosno rizika preduzeća u Republici Srpskoj.

Pregled procentualnog učešća preduzeća, koja pripadaju grupi sigurne zone, sive zone i nesigurne zone prikazana je u narednoj tabeli:

Prikaz procentualnog učešća „zdravih“ i „problematičnih“ preduzeća prema Altmanovom modelu.

Našom analizom smo konstatovali da je u 2020. godini, od posmatranog uzorka od 110 preduzeća, 64,55% preduzeća posluje u „sigurnoj“ zoni, 12,73% preduzeća posluje u „sivoj zoni“, dok 22,73% posluju u nesigurnoj zoni. Takođe, uvidom u prethodne tabele, ako uporedimo podatke iz 2020. godine sa podacima iz perioda 2017-2019 godina, konstatovali smo da nema značajnih odstupanja. Takođe, ne postoje bitnija odstupanja kada se poredi broj „zdravih“ i „problematičnih“ preduzeća prema Altmanovom modelu.